NOVI ODRŽIVI RESURS PELJEŠCA: Ljušture malostonskih školjki

Novi, održivi resurs Pelješca
Ljušture malostonskih školjki

by Mirna Vulin

Sunce je dobrano bilo na zenitu kad smo se zaputili u Sige, u posjet uzgajalištu školjaka obitelji Maškarić i Radić. Cesta prema Stonu ispraćala je užurbane kamione koji su napredovali dalje prema Brijesti, Pelješki most ponovno povezuje Hrvatsku s dubrovačkim primorjem. Kada su gospari prije tri stoljeća prepustili Osmanskom Carstvu današnje područje Neuma da bi se zaštitili od Mletačke Republike, nisu ni slutili da će podvig gradnje ovog impozantnog visećeg mosta nekoliko stoljeća kasnije ujediniti jedan narod u nastojanju da se u potpunosti teritorijalno integrira. Osim mudre diplomacije, za to doba avangardna Dubrovačka Republika zaslužna je i za razvoj školjkarstva u Malostonskom zaljevu. Prvi dostupni arhivski zapis o načinu sakupljanja kamenice s prirodnih rastilišta i u poluuzgoju u Malostonskom zaljevu datira još iz 16. stoljeća i tako Hrvatsku ustoličuje kao zemlju s najstarijom regulativom uzgoja školjki u Europi, iako je dokumentirano da je uzgoj školjki prisutan još i u antičko doba.
Spustili smo se u uvalu u kojoj Marija i njezina obitelj uzgajaju školjke od davne 1927. godine, gotovo cijelo jedno stoljeće.
Parkirali smo se, uzeli opremu i spustili se na najnižu kotu uvale, tik na uzgajalište. Iza nas je ostala hitnja radnog dana, a preuzeo nas je spokoj tirkizno plavog mora na sunčani dan u kasno proljeće. Domaćini su neometano obavljali svoje redovne poslove i tako nas spontano uključili u svoju rutinu. Marija je nožem otvarala kamenice sigurnom rukom, paralelno razgovarajući s nama. Vještina stečena godinama rada.
„Još kao mala sam pomagala ocu, gledala, upijala ali znate kako je to… Dok se sami toga ne uhvatite, nema ništa od toga, jel’ tako?“ – započinje svoju životnu priču. Marija Radić predsjednica je Udruge stonskih školjkara koja vrlo uspješno okuplja ovdašnje uzgajivače školjki i dobar je primjer kako se udruživanjem snaga na mikrorazini mogu postići značajni rezultati na makrorazini. Najbolji primjer za to je ishodovanje zaštićene oznake izvornosti za malostonsku kamenicu na razini Europske unije, proces koji je prije tri godine vodila upravo ova udruga. 
I sama uzgajivačica, Marija je imala priliku učiti od pionira uzgoja školjki, svog oca.
A njezin otac, gospar Luko Maškarić, najstariji je živući malostonski školjkar koji se uzgojem počeo baviti kad je imao samo deset godina.

Danas ima 85.

„Danas je lakše, nije tako prije bilo… Prije bismo imali jednog ćuška s kojim bismo išli do Stona, a onda na brod pa dalje za Beograd, Sarajevo, Zagreb… Nosili smo školjke u drvenim kašetama. Kamenice bi se stavile na slamu, a na njih grane i tako bismo ih vozili“ – priča nam nevjerojatnu priču o vremenima kad nije bilo ni hladnjača ni kurirskih usluga dostave kamenica naručiteljima.
Njihovo uzgajalište najstarije je u Zaljevu i posebno je po tome što je ono ustvari drveni park. Onako kako je Marijin djed sagradio uzgajalište, takvo je ono i danas.
Sastoji se od armiranih betonskih stupova na koje su položene jelove grane. Park je zapravo okvir za postavljanje pergolara, zavjesa i užadi s cementiranim kamenicama.
Kad se gleda iz zraka, drveni park izgleda kao pravo malo kubističko umjetničko djelo i – poprilično je rijetko viđena konstrukcija. Naime, danas se za uzgoj, odnosno rast kamenica i mušula (dagnji), koriste plastične bove, dostupnije i jeftinije od kvalitetnog drva.
Tradicijski uzgoj školjki u Malostonskom zaljevu
Na Pelješcu se trenutno nalazi 73 školjkara i više od pola ih je okupljeno u Udrugu stonskih školjkara koja je pokrenula postupak ishodovanja zaštićene oznake izvornosti malostonske kamenice, postupak koji je uspješno okončan 2021. godine, čime je ovaj proizvod dobio veću prepoznatljivost i donio priliku za dodatno brendiranje Pelješca. Odlike Malostonskog zaljeva na koji u većoj mjeri utječu kopnene nego morske prilike u kombinaciji s razvijenim vještinama školjkara, temelj su proizvodnje malostonske kamenice.
Uzgoj ove delicije počinje hvatanjem mlađi na poznatim lokacijama. Mlađ se hvata u jesen i na proljeće, što valja posebno naglasiti jer malostonska je kamenica jedina školjka na Jadranu s uspješnim prihvatom ličinki ili mlađi dva puta godišnje. Za hvatanje mlađi koristi se „zavjesa“, plastične mreže na koje se ličinke nošene kurentima (morskim strujama) zakače i tu rastu. Pri tom mreže moraju biti čiste jer se mlađ kamenice hvata isključivo na čistu podlogu. No, problem je u tome što je mlađ u tom stadiju nevidljiva pa školjkari zapravo ne znaju s koliko mlađi raspolažu sve dok ona malo ne poraste. Da prikupljanje mlađi ipak ne bude stvar samo dobre kobi brine se Institut za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku, koji daje približne lokacije za prikupljanje, sukladno nadzoru koji provode nad bogatstvom životinjskog i biljnog fonda u dubrovačkom akvatoriju. Kad se mlađ uhvati na zavjese, odnosi se u uzgajališta i stavlja u pletene kašete (pletene mreže) da bi se zaštitila od prirodnog neprijatelja – komarče, lokalno poznate kao ovrate. Dio kamenica, pogotovo onaj koji nije dovoljno narastao iz faze mlađi prema odrasloj kamenici cementira se na konop te postavlja u drveni park da naraste do konzumne veličine.
Rast kamenice do prodajne veličine traje dvije do tri godine. Nekad su se umjesto plastičnih kolektora postavljale grane česmine i trišlje jer su vrlo otporne na propadanje uslijed potapanja u morsku vodu. Danas se u Malostonskom zaljevu proizvede oko 1,2 milijuna komada kamenice konzumne veličine, što je još uvijek za oko 300.000 komada manje od broja proizvedenih kamenica s „Prvog dalmatinskog racionalnog gojilišta kamenica i klapavica“ u vlasništvu Stjepana Bjelovučića krajem 19. stoljeća u uvali Sutvid.  Neke službene publikacije kažu kako je za školjkarstvo iskorišteno tek 30% kapaciteta Malostonskog zaljeva. Premda se čini značajan, ovaj broj nije dovoljan niti da namiri potrebe domaćeg, a kamoli stranog tržišta. Kod obitelji Maškarić i Radić sve se kamenice prodaju na licu mjesta, u uzgajalištu. I zaista, naš obilazak uzgajališta često je bio popraćen navraćanjem zadovoljnih kupaca kod Marije.
Premda nije dovoljno da zadovolji ni hrvatsko gastrotržište, milijun i dvjesto komada kamenica znači gotovo tri milijuna odbačenih komada ljušture nakon konzumacije. To predstavlja značajno opterećenje za Zaljev i prijetnju po očuvanje okoliša, tim više što većina uzgajivača odlaže ljušture kamenica natrag u more. Brojke govore da se u Malostonski zaljev godišnje odbaci oko 380 tona ljuštura mušula i kamenica ukupno.

Ljušture kamenice kao nova sirovina
Praksa odbacivanja ljuštura školjki u more zastarjeli je način upravljanja ovim organskim otpadom. Zeleni trendovi koji polako, ali sigurno ulaze u javni mainstream traže nove načine ponovne uporabe otpada i pomicanje proizvodnje prema kružnoj ekonomiji. Dubrovačko– neretvanska županija je uz pomoć europskih fondova napravila pravi iskorak u tom smislu. U suradnji sa Sveučilištem u Dubrovniku, u okviru projekta BlueFasma pokrenuto je istraživanje o mogućnosti praktične primjene oporabljenih ljuštura školjki u različitim sektorima. Naime, ljušture sadrže do 95% kalcijevog karbonata koji se koristi u raznim industrijama. U ovom inovativnom projektu odbačene se ljušture prikupljaju, peru, čiste te termički obrađuju, potom melju i prosijavaju u fini prah. Dosad su se testirali različiti omjeri praha, vode i veziva kako bi se dobila odgovarajuća smjesa – i to za modeliranje nakita/suvenira. Tako se otvara nova dimenzija dubrovačke craft scene i kreativne industrije u ovoj županiji, a nova, dostupnija sirovina može značiti i smanjenje troškova izrade nakita i povećanje broja kreativaca koji izrađuju originalne suvenira i nakit s domaćim potpisom.
Budućnost školjkarstva u Malostonskom zaljevu
Prema riječima Marije, predsjednice Udruge stonskih školjkara, očuvanje prirodnih značajki Malostonskog zaljeva apsolutni je prioritet tradicionalnih uzgajivača. Zbog okruženja u kojem rastu, malostonske kamenice prepoznate su kao posebne. Zbog čistoće Zaljeva, jedina je to školjka na ovim prostorima koja izravno iz mora može biti servirana na stol, bez prethodnog pročišćavanja, što u konačnici smanjuje troškove proizvodnje, transporta i skladištenja. Klimatske promjene jedan su od velikih rizika za proizvodnju školjki. Iako kiša godi kamenici, ako padne nakon duljeg razdoblja suše, može negativno utjecati na njezino meso jer spere nečistoće i zemlju s kopna. U posljednje vrijeme, tradicionalni uzgajivači sve se više okreću europskim fondovima i moderniziraju svoju proizvodnju nabavom plovila za prilaz nasadima, nabavom strojeva za čišćenje, za uplitanje pergolara i za skidanje mlađi. Odlična suradnja s nadležnim tijelima, kao i prepoznatljivost malostonske kamenice na tržištu, pokazatelji su svijetle budućnosti, no klimatske promjene i buduća razvojna infrastruktura mogu biti prijetnje koje će trebati dočekati odgovarajućim javnim politikama.
„Može se lijepo od ovoga živjeti“ –  govori nam uz osmijeh Marija. „Radi se cijelu godinu, posao je težak jer uvijek morate paziti na napredovanje generacijskog slijeda školjki, ali lijepo nam je. Radimo kod sebe doma, imamo vremena za obitelj i za posao.“
Broj tradicionalnih školjkara u Malostonskom zaljevu govori nam da većina njih misli kao Marija. Usmjeravanje malostonskog školjkarstva ka kružnoj ekonomiji može postati važan spin off ove tradicionalne djelatnosti i primjer dobre prakse kako se tradicionalna proizvodnja i uzgoj mogu suživjeti sa suvremenim trendovima. Velika je mogućnost primjene kalcijevog karbonata u različitim industrijama: u poljoprivredi za neutralizaciju kiselog i onečišćenog tla, u peradarstvu kao dodatak kalcija u hrani, u medicini i  farmaceutskoj industriji kao pomoćna tvar za oblikovanje ljekovitih pripravaka i u pročišćavanju vode, pa i u građevinskoj industriji, kao i za izradu namještaja.
Nabrajajući različite mogućnosti uporabe kalcijevog karbonata, optimistični proplamsaj nade u održivije sutra prolazi nam mislima. Procjene Europske komisije govore o tome da bi primjena postavki kružnog gospodarska u bližoj budućnosti mogla otvoriti oko 700.000 novih radnih mjesta u Europskoj uniji, što će reći da se intenzivno radi na tome da zelena budućnost postane zelena sadašnjost. BlueFasma uspješno je postavila okvir za nov način razmišljanja, pokazujući da kružna ekonomija  i učinkovito upotrebljavanje resursa ne mora nužno značiti i korištenje visokih tehnologija, već samo malo drugačije promišljanje tradicionalnih djelatnosti. Kojima Hrvatska obiluje.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Sadržaj emitiranog i pisanog materijala isključiva je odgovornost Regionalne agencije Dunea.

Interpretacija kulturne baštine
Mirna Vulin, autorica teksta i kreativnog koncepta
Marko Barišić, ko-autor kretivnog koncepta

Fotografija i audio-vizualna produkcija
Sanja Lidija Kulušić, fotografkinja
Tomislav Dugandžić, snimatelj
Jurica Cindrić, snimatelj

            Photo by Adryan RA on Unsplash

Arhivske fotografije
Sveučilište u Dubrovniku