POVIJESNI PREGLED:
Ribarstvo na Pelješcu do 19.st

By Mirna Vulin

Područje današnje Dubrovačko-neretvanske županije odlikuju velika morska prostranstva, a njezin akvatorij ima najveću dubinu od svih hrvatskih primorskih županija.

______________________________________

Stoga ne čudi da su djelatnosti vezane za more (ribarstvo, pomorstvo, brodogradnja) othranjivale generacije.
Prvi pisani trag o ribarstvu na području Hrvatske nalazimo još u 10. stoljeću, dok prvi izvori o načinima lovljenja ribe (paljenjem luči) na dubrovačkom području datiraju iz čuvenog Dubrovačkog statuta s kraja 13. stoljeća i predstavljaju najstariji pravni propis o dalmatinskom ribarstvu uopće.
Iako su na Pelješcu pronađeni određeni arheološki nalazi vezani za ribarstvo u antici (na otočiću Majsanu), preciznije izvore o ribarstvu na ovom prostoru imamo tek od vladavine Republike.
Pelješki ribari bili su ustvari kmetovi koji nisu odgovarali plemiću, već republičkim predstavnicima i sudovima. Ribari su bili oslobođeni vojne obveze, osim u iznimnim okolnostima, a brodove su im u najam davali plemići kojima su zauzvrat morali osigurati dio ulova. U doba kad je ribolov bio zabranjen, od listopada do ožujka, ribari bi pripremali zemlju za vinovu lozu i masline, dakle, ribarstvo je bilo povezano s poljoprivredom.
Obveze ribara bile su znatne i u punom smislu oslikavaju sintagmu „kruh sa sedam kora“. Morali su snabdijevati ribom kneza, biskupa, senatore, kaštelane i druge javne predstavnike  u određeno doba godine, uz dodatne obveze koje su imali prema plemiću s kojim imaju kmetski ugovor.
Ribolov se odvijao mrežama stajačicama i potegačama. Najviše se ističu mreža potegača za srdele tzv. trata kojom se lovi uz pomoć svjetla te migavica, obalna mreža potegača krupnog oka za krupniju ribu. Dok su trate duge oko 90 m, a visoke 19 m, migavice su duge od 180 do 230 m, a visoke od 21 do 27 m. Migavicom se lovi pomoću broda s posadom od najmanje sedam ljudi, bez svijeće, a baca ju se oko pola kilometra daleko od obale, namijenjena je lovu svih vrsta ribe. Posebna vrsta migavice, duga do 500 metara, namijenjena ulovu tune zove se šabakun.

Jedan od najvažnijih ribarskih običaja na ovom području bilo je tzv. vađenje brušketa, odnosno nasumično ždrijebanje kojim bi se utvrđivalo gdje će pojedini ribar loviti, odnosno koju će poštu dobiti.

Brušket bi se vadio najkasnije tri dana nakon punog mjeseca, a mjesta za izlov bila su podijeljena na glavne pošte (mjesta prvog reda) te lošije pošte ili službenice. Postoje zapisi koji govore da je u 18. stoljeću bilo ukupno preko 50 malostonskih i trpanjskih pošti.
Za ribarstvo je vezano i bogatstvo vjerovanja kojih su se ribari držali ne bi li očuvali dobru kob ili barem ne izazivali sudbinu. Tako je zabilježeno da su se prilikom isplovljavanja iz trpanjske luke brodovi uvijek morali okretati s lijeve na desnu stranu ili da se prije isplovljavanja nije smjelo spominjati zeca te da je domaćici za vrijeme trajanja mraka bilo strogo zabranjeno da bilo kome daje soli, šibice ili vatre, a neki su vjerovali da nije dobro čistiti novčanik od ribljih ljuski, da bi zadržali blagostanje.
Tradicionalno, ribolov na Pelješcu vezan je za izlov tune i srdela. Glavna lovišta srdela tijekom 19. stoljeće bila su na području Trpnja, od rta Lovišta do rta Osobljava te na jugoistočnoj strani poluotoka, dok su glavna mjesta za izlov bila Kunova, Crkvice, Osobljava, Brijesta i Bezemlje. Ribarska središta izlova srdela bili su Trpanj i Trstenik, dok su Hodilje i Broce bile središta tunolova.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Sadržaj publikacije isključiva je odgovornost Regionalne razvojne agencije Dubrovačko-neretvanske županije – DUNEA.

Interpretacija kulturne baštine

Mirna Vulin, autorica teksta i kreativnog koncepta

Marko Barišić, ko-autor kretivnog koncepta

Fotografija i audio-vizualna produkcija

Sanja Lidija Kulušić, fotografkinja

Tomislav Dugandžić, snimatelj

Jurica Cindrić, snimatelj