ŠIJE, ŠETE, S'IL VOUS PLAÎT
Rupe i Dubravice - čuvari mure
By Mirna Vulin i Marko Barišić
„Di ćemo stati?“ – pitamo se i pogledom tražimo mjesto u hladu.
Vožnja kroz uzbrdice i nizbrdice zelenog skradinskog zaleđa umirila nam je osjetila. Redaju se napuštene kamene kuće debelih dovratnika čiji su vlasnici davno otišli i one modernije, stiroporne fasade gdje su se vlasnici vratili. Ritam ruralne arhitekture odjednom prepušta takt iskričavoj vegetaciji, čija visina napadno dolazi do izražaja kako se cesta spušta sve niže i niže prema Visovačkom jezeru. Ljuta žega, kraj srpnja , jedan popodne, nitko nas ne pretječe, ni sa kim se ne mimoilazimo. Tako da je gužva na šljunkovitom tlu plaže Pisak pravo iznenađenje.
Pisak je nedavno službeno proglašen plažom, nakon što je zabranjeno kupanje na Skradinskom buku. Neslužbeno, lokalno stanovništvo se tamo kupa godinama. Skladne plavo-zelene nijanse i pogled na neponovljive vizure Visovačkog jezera daju draž ovom skrivenom kutku, izvan dohvata glavnih turističkih ruta.
Ipak, postoji jedno nepisano pravilo kojeg se domaći kupači drže – plaža je podijeljena na dva dijela – jedan mul je rezerviran za Rupe, a drugi za Dubravice. Šaš između predstavlja granicu i ona se #nohardfeelings tradicionalno poštuje.
Nikome ne smeta ova nepisana podjela, ali ono od čega svi strepe je najezda kampera koji polako, ali sigurno šire vijest o plaži nadomak Visovca.
Rupe i Dubravice su naselja međusobno udaljena osam minuta vožnje automobilom, zajedno broje oko devetsto duša, a administrativno pripadaju gradu svile na boćatoj obali Krke – Skradinu. Iako imaju malo stanovnika, Rupe i Dubraviceimaju određen broj svojih potomaka u – Francuskoj. Za razliku od većine koja je trbuhom za kruhom ili glavom za uvjerenjem ’70-ih i ’80-ih prošlog stoljeća emigrirala u Njemačku, Rupljani su se odlučili za Francusku. I doista, na Pisku se taj dan čulo „ca va“, „comment“ i „où allez-vous“, podsjetnik na drugu domovinu niza Rupljana.
Kočimo, parkiramo, izlazimo. Na Pisku je upriličen turnir „na male branke“ u režiji MNK Dubravice, uz natjecanje u kartama i muri. Naš cilj je mura – u kojoj je vatreni temperament neophodan, ali koja se igra hladne glave. Ususret nam dolazi Marko Mandušić u Top Gun maniri; kratke kose, širokog osmjeha, s raybankama na nosu – i počinje svoju priču.
Marko je „murač“, igrač mure koju igra otkad je naučio zbrajati, a sa sadašnjih trideset ima preko dvadeset godina iskustva u tome.
Mura je iskrivljeni izraz za igru prstima koji dolazi od talijanske riječi „la murra“, porijeklom sa Sardinije. U našim krajevima ova igra je poznata kao mora ili šijavica. Nekad se mura orila i šibenskim zaleđem, a prof. Barbača je u svojoj knjizi „Dota od nota“ zapisao i osobitu pjevanu muru, tzv. mura repepina, svojstvenu isključivo Šibeniku. Dok bi se igrala, brojevi i riječ “repepina” bi se – pjevali, a pjevao se i zbroj i konačni rezultat. Pjevana mura živjela je tako na šibenskim trgovima i u konobama sve do ’70-h godina prošlog stoljeća, a danas joj nema traga.
Partija mure se igra do 21 i isprekidana je sekvencama uzimanja bodova. Kraj sekvence popraćen je snažnim udarcem ruke o stol i to onog murača koji osvoji bod. Udarac je oznaka da je bod uzet, da se muranje nastavlja s drugim protivničkim igračem, odnosno da brojanje punata ide dalje. Ono što je čini zanimljivom je da ova igra može biti individualna kao tenis i timska kao nogomet, dakle, može se igrati jedan na jedan, dva na dva, tri na tri, itd.
Ritam rupljansko – dubravičarske mure je brz, dinamičan, ali skladan, ispunjen basom i baritonom. Temperament igrača je taj koji igri daje čar. Našeg sugovornika muru nije naučio ni djed ni otac, koji je nisu ni igrali, već ga je privukla žestina igre i sam ju je naučio. Osim u burnom izvikivanju, temperament murača se ogleda i u frazama koje koristi kao dobije punat – „lezi!“, „aj kuć’!’“, „ajde“ do nešto klasičnije „moje!“. Marko nam objašnjava da je cijela vika u muri zapravo samo sredstvo da se djelomično skrene pozornost publike na sebe, a najviše da se zbuni protivničkog igrača.
Da u izvikivanju i snažnim udarcima u stol nema nikakve zle namjere, potvrđuje i g. Slavko Brajković iz Dubravica, 71-godišnji veteran mure koji je prvi put zaigrao kad mu je bilo pet godina. „Nekad su se znali svaditi kad bi se igrala mura, ali ujutro kao da ništa nije ni bilo.“ Nekad je bio običaj, nastavlja g. Slavko, da se prilikom igranja mure, postavi jedna velika vinska bačva. Potom bi murač ili tim murača koji bi izgubio lijevao po pot vina u bačvu, na radost konačnog pobjednika.
Kao i u svakoj igri, neki igrači plešu na granici fair playa te kalkuliraju kako bi lakše došli do bodova. Neki pokazuju brojke tako da ne isprave prste do kraja. Drugi pokušavaju usporiti ritam igre prekidom, postavljajući pitanje o trenutnom rezultatu. Izgleda kako je taktiziranje, baš kao i stil igranja, individualan i ovisi o temperamentu igrača, ali i o koncentraciji svakog od njih. Iskusni igrači, uvjerava nas Marko, mogu predvidjeti brojeve svojih protivnika nakon samo jedne partije. Tako da se mura čini kao jedan zanimljiv spoj pokera, matematičkog natjecanja, brzog razmišljanja i (glasnog) neformalnog druženja.
Mura i teorija igara
Šušur mure atraktivan je i privlači igrače da je igraju i posjetitelje da je gledaju. No, u suštini, iza mure – stoji znanost. Prema teoriji igara, poznavanje optimalnih strategija za igranje neke igre igraču omogućuje da postigne što bolji rezultat, sukladno zadanim pravilima igre, neovisno o strategijama koje odabire protivnik. A optimalne strategije u teoriji igara se određuju analizirajući konflikte koji se pojavljuju u igrama.
Teoretski, to znači da svatko može relativno lako savladati muru. Ali, živi faktor odnosi prevagu – koncentracija, otpornost na galamu i burne reakcije – je taj koji murača čini uspješnim.
Intrigira nas ne bi li se mura mogla primijeniti u ranom odgoju djece u generacijama koje su odgojene s mobitelom u ruci – da usklade glavu s rukom i brzo računaju i uvježbaju koncentraciju ignoriranjem vanjskih smetnji, ali i da se okupe vani na druženju, bez ekrana.
Dok je u Rupama i Dubravicama živa, mura u Šibensko-kninskoj Zagori polako nestaje. Osim sporadičnih, lokalnih turnira s uglavnom starijim igračima, ne postoji mjesto na kojem se ona može uvježbati. Mura se prenosi sa starijih na mlađe u neformalnim druženjima – javnim i privatnim proslavama, kojih je vjerojatno sve manje kako je sve manje i ljudi. Možda je nestajanju mure kumovala i sveopća globalizacija koja guta običaje i uniformira ponašanje. A možda je jednostavno danas manjak onih koji mogu uskladiti “mozak s rukom” i u nanosekundama zbrajati jednadžbe s jednom nepoznanicom.
Jer, kako nam kaže barba Slavko, “nije mura za svakoga”.
Epilog
Ako je gužva na dolasku bila iznenađenje, onda je gužva na odlasku bila pravi šok. Rijeke putnika namjernika su se slile na Pisak na druženje, uzrokujući krkljanac. Valjda ni sami organizatori nisu bili spremni na ovolik interes, jer prometnog redara ili makar lokalnih volontera za preusmjeravanje vozila nije bilo.
Čovik na čoviku. Ljepota živosti na Pisku.
