POMORSTVO KAO IDENTITET PELJEŠCA
By Mirna Vulin
Pomorstvo je povijesno jedna od ključnih djelatnosti u gospodarstvu dubrovačkog područja zbog njegovog iznimno povoljnog geoprometnog položaja i orijentacije na poslove povezane s morem.
Uz sol i vino, pomorstvo je snažno obilježilo povijest Pelješca. Razvoj dubrovačkog pomorstva pratilo je odgovarajuće pomorsko zakonodavstvo.
Tako je 1272. godine, kada je donesen statut grada Dubrovnika, sedma od ukupno osam knjiga statuta u cijelosti bila posvećena reguliranju pomorskog života
____________________________________________________
Imala je 67 poglavlja, a sadržavala je odredbe o pomorskom pravu, trgovini, brodskoj opremi, posadi, naoružanju brodova itd. U vrijeme kada Republika preuzima Pelješac, 1333. godine, na snagu stupaju već dobro uhodane prakse koje zasigurno daju prvotni vjetar u leđa pelješkom pomorstvu.
Tako je zabilježeno da je već u 14. stoljeću u Malom Stonu izgrađen arsenal za gradnju i smještaj galija, po veličini odmah iza arsenala u Dubrovniku.
Pelješko pomorstvo kao integralni dio dubrovačkog pomorstva naglo se razvija u 15. i 16. stoljeću, iako stanovnici Pelješca nisu imali većeg udjela u velikim dubrovačkim brodovima.
No, iako su brodovi u vlasništvu peljeških patruna iz Trstenice (patrun = vlasnik broda/kapetan) činili manje od 10% nosivosti dubrovačke flote.
Podaci govore da se tijekom 17. stoljeća više od 80% robe osigurane u Dubrovniku prevezlo upravo brodovima u pelješkom vlasništvu, što ukazuje na njihovu pouzdanost i spretnost pri upravljanju.
Krajem stoljeća, pelješki galijuni sve se češće unajmljuju za prijevoz tereta po Mediteranu, umjesto dotadašnje plovidbe po Jadranu, pa se i patrunske pelješke obitelji bogate.
Kandijski rat i razorni potres u Dubrovniku omogućuju daljnji procvat pelješkog brodarstva zato što se građevni materijal za obnovu grada mogao dopremiti samo morskim putem.
Dubrovački potres iz 1667. godine donio je i velik broj poginulih među vlastelom te su se upražnjena mjesta u pomorstvu morala puniti iz redova građanskog i kmetskog staleža.
U diplomatskim manevrima Republike krajem 17. stoljeća, sklopljen je tajni sporazum za zaštitu s austrijskim carem, čime je omogućeno lakše djelovanje peljeških pomoraca u lukama hrvatskog primorja pod austrijskom upravom.
____________________________________________________
Lukavost peljeških kapetana i pomoraca osobito je vidljiva u tom periodu kada nastaje pravi „egzodus Pelješčana sa svog poluotoka“ u službu Mletačke Republike i Austrije koje su davale povoljne ekonomske uvjete za stavljanje brodova pod njihovu zastavu i to u uvjetima kad je Dubrovnik bio zaokupljen obnovom grada i nije imao kapaciteta kontrolirati svoje pomorstvo.
Pod mletačkom zastavom, pelješki su kapetani u 18. st. plovili od Venecije do luka Levanta (Smirna, Cipar, Carigrad), do Aleksandrije, Tripolija, Tunisa, na zapad u sve španjolske luke, a osobito Cadiz te do Londona i Amsterdama.
Austrijska pomorska uprava u Lošinju izrijekom je napisala u jednom dokumentu da „ti pomorci (pelješki, op.a.), neki već deset, dvadeset, trideset i više godina, a neki čak čitav svoj vijek služe na tim brodovima na opće zadovoljstvo ponosnih vlasnika zbog njihove sposobnosti, vjernosti i poslušnosti.“
Austrijska je vlast čak tri pelješke obitelji nagradila poveljama o plemstvu sa svim pripadajućim privilegijama zbog njihovih izuzetnih zasluga u pomorstvu i trgovini – obitelj Krstelj, Bizar i Orebić.
Oko 1800. godine izvanjadransko brodarstvo poluotoka dostiglo je svoj prvi vrhunac. Najveći dubrovački brodovlasnik tog vremena bio je Stjepan Krša s Pelješca, a brodovi su mu bili angažirani na prijevozu ruskog žita iz Crnog mora u gradove zapadnog Sredozemlja.
Nesumnjivo je već potkraj 18. st. područje Trstenice bilo najjače središte izvanjadranskog brodarstva Dubrovačke Republike i jedno od najjačih središta brodarstva istočne obale Jadrana.
Početak austrijske vladavine nad Pelješcem od 1814./1815. godine, dovodi do raskida tradicionalnih veza pelješkog s dubrovačkim brodarstvom te ono postaje samostalni brodarski punkt, a najviše peljeških brodova plovi pod austrijskom zastavom.
Završetak krimskih ratova sredinom 19. stoljeća i ponovna uspostava trgovačkih veza Crnog mora i Sredozemlja vodi do novog uzleta pelješkog brodarstva pomorsko-trgovačkim uspjesima obitelji Flori, Mimbelli i Bjelovučić i osnivanja Pelješkog pomorskog društva 1865. godine sa središtem u Orebiću, koje je posjedovalo ukupno 33 broda za dugu plovidbu i prijevoz tereta na američki kontinent, Indiju, Indoneziju i Rusiju.
Zanimljivo je da je većina brodova u vlasništvu Društva bila tipa bark uz nekolicinu brik-škuna (4), da su dobili starozavjetna imena i da su svi bili izrađeni u Trstu, osim tri izrađena u Orebiću – Jafet II., Ruben S., Zabulon (Zebulon u Bibliji, op.a) i to u brodogradilištu Arciduca Rodolfo.
Zahvaljujući pomorstvu, Pelješac u naslijeđe dobiva karakteristične arhitektonske jedinice i prepoznatljivu vizuru – tzv. kapetanske kuće uz more u Orebiću i Janjini.
Kapetanske kuće nicale su kako su se Orebićani bogatili izvanjadranskim putovanjima i kako su otkupljivali zemlju i slobodu od Dubrovačke Republike.
Kapetanske kuće nicale su kako su se Orebićani bogatili izvanjadranskim putovanjima i kako su otkupljivali zemlju i slobodu od Dubrovačke Republike.
Inspiracija za kapetanske kuće bili su ljetnikovci dubrovačke vlastele, ali ne oni kakve danas vidimo u Župi Dubrovačkoj, već osiromašeni u formi, po uzoru na nekoliko ljetnikovaca dubrovačke vlastele na Pelješcu kojima je primarna namjena bila ubiranje poreza, a ne ladanje u punom smislu. Koristeći tu formu kao temelj, Orebićani su primijenili vlastito stečeno znanje stanogradnje kao i osobni ukus i tako dali pečat današnjem izgledu naselja.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Sadržaj publikacije isključiva je odgovornost Regionalne razvojne agencije Dubrovačko-neretvanske županije – DUNEA.
Interpretacija kulturne baštine
Fotografija i audio-vizualna produkcija
