ŽIVOT S RIJEKOM

Ribe i….banane?

by Mirna Vulin

„Što je s bananama?“ upitam ispod glasa dok se na istoku podiže sunce i sve jače upire u prednje staklo automobila.

Početak je kolovoza u Slavoniji, Brodsko-posavskoj županiji. Skrećemo prema mjestu Davor. Pitome okućnice oduševljavaju svojom idiličnošću, ali jedan detalj zbunjuje – uz zidove kuća, bujno razlistana stabla banana. Kako sad banane kraj kukuruza?

Kasnije će mi jedan Brođanin reći da su ljudi otkrili kako slavonska mikroklima paše bananama. Iako ne daju plodove, uspješno stvaraju hlad. Ovaj paradoksalni prizor u srcu Slavonije potiče na razmišljanje o tome kako se nove pojave stapaju s tradicionalnim okruženjem – baš kao što se stare tradicije poput ribarstva prilagođavaju promjenama, a ponekad i nestaju.

Svinjar i ribarska tradicija

Davor se sve do kraja 19. stoljeća zvao Svinjar, a mjesto je široj javnosti najpoznatije kao rodno mjesto Ivice Olića, nagrađivanog napadača hrvatske nogometne reprezentacije i izbornika U-21 reprezentacije.

Iako bivše ime naselja upućuje na bogatu mesnu gastrotradiciju, Davor je poznat po – ribi.

Ribi u čast se organiziraju dvodnevne davorske Ribarske večeri…

…i to prvog vikenda u kolovozu već dvadeset i tri godine.

Kroz dva dana Ribarskih večeri, Davor, naselje s oko tri tisuće stanovnika, ugosti više od deset tisuća posjetitelja. Šušur zbog Ribarskih večeri vidljiv je od jutra.

Postavljaju se šatori, donose klupe, spremaju kotlovi, otvaraju štandovi, čiste se prilazi. U suton, to mirno slavonsko mjesto preplavljuje živahan žamor, a obala Save se pretvara u šareni korzo.

Ribarske večeri predstavljaju odraz tradicijskog načina života u Davoru, usko povezanog s rijekom Savom. Lokalna ribarska zajednica još uvijek njeguje starinske običaje, no pritisci modernog doba prijete njihovom opstanku.

“Čim prohodamo, mi smo na Savi”

…kazuje nam tako Davor Furčić, zvani Daja, idejni začetnik Ribarskih večeri u Davoru, iskusni ribič i vlasnik tamošnjeg restorana. Ljubav prema rijeci na njega je prenio dida, također ribar s kojim je Daja bez problema ustajao po mrklom mraku kako bi zajedno išli na Savu “plaviti” – bacati mrežu plavaricu i loviti ribe.

Daja nam objašnjava kako se riječne ribe dijele na dvije kategorije. U prvu spadaju kečiga, smuđ i som, dok drugu kategoriju čine štuka (šćuka po lokalnom) i šaran. Najčešća riba u Savi je deverika, koju od milja zovu “kućanica” jer, “kad nema druge ribe, kućanica je uvijek tu”. Ova jednostavna, ali neizostavna riba othranila je mnoge ribare i njihove obitelji, simbolizirajući skroman ribarski život na Savi.

Posebna delicija koja privlači posjetitelje u Davor je fiš paprikaš, šaran na rašlje i perklet (brudet), koji se poslužuje s bijelim žgancima, kajmakom i prženom slavonskom slaninom. Inače, riba se prži na svinjskom ulju kako bi dobila jaču energetsku vrijednost i bila hrskavija.

No, jedno jelo je po svemu sudeći autentično za ovo mjesto – riba u ulju. Najlakše bi je bilo opisati kao finger food od bijele savske ribe. Filetirana, usoljena, dimljena i potom pohranjena u ulje, ova riblja zimnica pravi je gastronomski specijalitet Slavonije.

Čamac – središnji element života na Savi

Naravno da ribolova ni ribljih specijaliteta ne bi bilo bez – čamca.

Davorski čamci

________

Stariji čamci su imali zapremninu pet do sedam kubika, a njima se nekad išlo u nabavu ogrjeva ili bi se izvlačio riječni pijesak i šljunak za gradnju kuća. Također, prije Domovinskog rata, čamcem preko Save se išlo u školu u susjedni Srbac. Lokalci rijeku kod Davora dijele na sektore: pred Varkaševom kućom (Varkašević), pred Šabinovom kućom (Olić), centar (Gradac) i skela. Čamci se u tim sektorima vežu tamo gdje je vlasniku najzgodnije da ih priveže na plovak, bez koncesije i naplate.

Na rubu opstanka

________

Današnji ribarski čamci su zapremnine oko dva kubika i u njih stane šestero ljudi. Baš kao i na Jadranu, izumire tradicijska drvena brodogradnja i ljudi se uglavnom okreću čamcima od aluminija. U Davoru još samo jedan čovjek izrađuje tradicijska davorska plovila – g. Vinko Gelemanović u svojoj radnji odolijeva pritiscima modernog vremena.

Uspomene iz djetinjstva

________

Čamac nije bio rezerviran samo za ribolov ili teške poslove, već i za zabavu. Plovilo bi se uzvodno na pentu, potom bi se penta ugasila, a struje bi čamac nosile nizvodno dok bi družina skakala, plivala i zabavljala se, puštajući Savi da ih nosi.

– Pa što je onda opasno u rijeci? – pitam u čvrstom uvjerenju da je kupanje u rijeci opasnost bez premca.

– … pa, ništa. – sliježe ramenima Daja koji je na njoj odrastao i s njom srastao.

Lađarska tradicija

Pomalo neočekivano, u općinskom grbu Davora nalazi se ilustracija sidra. Sidro je simbol lađarstva, a lađarstvo ima dugu tradiciju u Davoru. U čamcima su se održavale mise, radile vatrogasne vježbe, na njima se jednostavno živjelo.

Kad se otvarao kanal Rajna-Majna-Dunav ratne 1992. godine, na ceremoniju otvaranja je otišla skromna hrvatska delegacija od 12 ljudi, redom Davoraca, na brodu Mt Zagorje. Brod je bio inventar nekadašnjeg Dunavskog Lloyda, ali priča o njemu je neka druga priča.

Lađarstvo u ovom kontekstu se izjednačava s pomorstvom (= u širem smislu, skup djelatnosti, vještina i društvenih odnosa na moru ili u vezi s morem prema Hrvatskoj enciklopediji), samo što su ovdje u pitanju vještine i društveni odnosi na rijeci.

Bogatstvo lađarske baštine i život na Savi uskoro će biti i predstavljeni u zgradi stare škole iz 19. stoljeća u suvremenom i interaktivnom kulturnom centru.

„Postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji plove“.

Platon

Lađarske vještine postale su posebno važne tijekom dramatične prognaničke krize 1995. godine, kada je Davor postao središte za prebacivanje izbjeglica iz Banje Luke. Davorci su, gotovo samostalno, organizirali evakuaciju prognanika preko Save, koristeći svoje čamce kako bi pomogli ljudima u bijegu.

Prognanici s banjalučkog područja u Davoru

Bogumil Marjanović, jedan od lađara koji je sudjelovao u operaciji, živo se sjeća tog teškog kolovoza.

Očuvanje tradicije – izazov za budućnost

Dok su na Jadranu tradicijske ribolovne vještine, običaji i vjerovanja već prepoznati kao nematerijalno kulturno dobro, slični napori u Slavoniji tek su u povojima. Tradicijsko ribarstvo na području Lonjskog polja i Moslavine već je zaštićeno, no ostaje pitanje mogu li se te inicijative proširiti na područja poput Davora.

Kad su u pitanju plovila, tradicijski riječni čamac, slično kao i tradicijske (drvene) morske brodice, izumire zbog toga što ne postoji mogućnost prenošenja znanja na nove generacije, stari majstori nemaju kome preliti svoje vještine, a mlađe generacije uglavnom ne znanima ono što ne donosi dostatan ili siguran izvor prihoda.

Ipak, prije deset godina pojavila se inicijativa za očuvanje umijeća izrade čamaca Podunavskih Švaba kroz upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. U tu svrhu istražena je tradicija gradnje dunavskih čiklji, koje se međusobno razlikuju – šarengradska od vukovarske, vukovarska od kopačke, a kopačka pak od laptaša. Inicijativa je nažalost stala jer nije pronađen brodograditelj s autentičnim znanjima izrade ovih tradicijskih plovila.

Unatoč tome, tradicija ribolova, čamaca i života uz rijeku Savu i dalje oblikuje identitet mjesta poput Davora, baš kao što banane neočekivano postaju dio slavonskog pejzaža.

“Slavonija, zemljo plemenita,
vele ti si lipo uzorita,
nakićena zelenim gorama,
obaljana četirim vodama.”

Matij Antun Relković “Satir iliti divji čovik”

ŽIVOT S RIJEKOM

Ribe i….banane?

by Mirna Vulin

„Što je s bananama?“ upitam ispod glasa dok se na istoku podiže sunce i sve jače upire u prednje staklo automobila.

Početak je kolovoza u Slavoniji, Brodsko-posavskoj županiji. Skrećemo prema mjestu Davor. Pitome okućnice oduševljavaju svojom idiličnošću, ali jedan detalj zbunjuje – uz zidove kuća, bujno razlistana stabla banana. Kako sad banane kraj kukuruza?

Svinjar i ribarska tradicija

Davor se sve do kraja 19. stoljeća zvao Svinjar, a mjesto je široj javnosti najpoznatije kao rodno mjesto Ivice Olića, nagrađivanog napadača hrvatske nogometne reprezentacije i izbornika U-21 reprezentacije.

Iako bivše ime naselja upućuje na bogatu mesnu gastrotradiciju, Davor je poznat po – ribi.

Ribi u čast se organiziraju dvodnevne davorske Ribarske večeri…

…i to prvog vikenda u kolovozu već dvadeset i tri godine.

Kroz dva dana Ribarskih večeri, Davor, naselje s oko tri tisuće stanovnika, ugosti više od deset tisuća posjetitelja. Šušur zbog Ribarskih večeri vidljiv je od jutra.

Postavljaju se šatori, donose klupe, spremaju kotlovi, otvaraju štandovi, čiste se prilazi. U suton, to mirno slavonsko mjesto preplavljuje živahan žamor, a obala Save se pretvara u šareni korzo.

Ribarske večeri predstavljaju odraz tradicijskog načina života u Davoru, usko povezanog s rijekom Savom. Lokalna ribarska zajednica još uvijek njeguje starinske običaje, no pritisci modernog doba prijete njihovom opstanku.

“Čim prohodamo, mi smo na Savi”

Posebna delicija koja privlači posjetitelje u Davor je fiš paprikaš, šaran na rašlje i perklet (brudet), koji se poslužuje s bijelim žgancima, kajmakom i prženom slavonskom slaninom. Inače, riba se prži na svinjskom ulju kako bi dobila jaču energetsku vrijednost i bila hrskavija.

No, jedno jelo je po svemu sudeći autentično za ovo mjesto – riba u ulju. Najlakše bi je bilo opisati kao finger food od bijele savske ribe. Filetirana, usoljena, dimljena i potom pohranjena u ulje, ova riblja zimnica pravi je gastronomski specijalitet Slavonije.

Čamac – središnji element života na Savi

Naravno da ribolova ni ribljih specijaliteta ne bi bilo bez – čamca.

Davorski čamci

Na rubu opstanka

Uspomene iz djetinjstva

Čamac nije bio rezerviran samo za ribolov ili teške poslove, već i za zabavu. Plovilo bi se uzvodno na pentu, potom bi se penta ugasila, a struje bi čamac nosile nizvodno dok bi družina skakala, plivala i zabavljala se, puštajući Savi da ih nosi.

– Pa što je onda opasno u rijeci? – pitam u čvrstom uvjerenju da je kupanje u rijeci opasnost bez premca.

– … pa, ništa. – sliježe ramenima Daja koji je na njoj odrastao i s njom srastao.

Lađarska tradicija

Pomalo neočekivano, u općinskom grbu Davora nalazi se ilustracija sidra. Sidro je simbol lađarstva, a lađarstvo ima dugu tradiciju u Davoru. U čamcima su se održavale mise, radile vatrogasne vježbe, na njima se jednostavno živjelo.

Kad se otvarao kanal Rajna-Majna-Dunav ratne 1992. godine, na ceremoniju otvaranja je otišla skromna hrvatska delegacija od 12 ljudi, redom Davoraca, na brodu Mt Zagorje. Brod je bio inventar nekadašnjeg Dunavskog Lloyda, ali priča o njemu je neka druga priča.

Lađarstvo u ovom kontekstu se izjednačava s pomorstvom (= u širem smislu, skup djelatnosti, vještina i društvenih odnosa na moru ili u vezi s morem prema Hrvatskoj enciklopediji), samo što su ovdje u pitanju vještine i društveni odnosi na rijeci.

Bogatstvo lađarske baštine i život na Savi uskoro će biti i predstavljeni u zgradi stare škole iz 19. stoljeća u suvremenom i interaktivnom kulturnom centru.

„Postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji plove“.

Bogumil Marjanović, jedan od lađara koji je sudjelovao u operaciji, živo se sjeća tog teškog kolovoza.

Očuvanje tradicije – izazov za budućnost

Unatoč tome, tradicija ribolova, čamaca i života uz rijeku Savu i dalje oblikuje identitet mjesta poput Davora, baš kao što banane neočekivano postaju dio slavonskog pejzaža.

“Slavonija, zemljo plemenita, vele ti si lipo uzorita, nakićena zelenim gorama, obaljana četirim vodama.”

Matij Antun Relković “Satir iliti divji čovik”

“Slavonija, zemljo plemenita,
vele ti si lipo uzorita,
nakićena zelenim gorama,
obaljana četirim vodama.”