ISKORIŠTAVANJE PLAVOG POTENCIJALA
Demistifikacija uzgojne ribe

By Mirna Vulin

Četvrtak u dalmatinskom priobalju i na otocima. Sutradan je petak, nemrsni dan, a za ručak mora biti, što drugo doli – riba. Nekoliko pitanja vrti se po glavama ukućana, doduše najčešće onog koji je sutra zadužen za pripremu. Jesu li ribari izašli danas na more? Jesu li se vratili na kraj? Sutra na gradele ili lešo? Valja vidjeti čega ima na placi, što gotovo sigurno donosi i omiljenu razonodu iskusnim kupcima – ustanoviti je li riba freška.

 

 

Doduše, nedoumice oko toga koju ribu jesti petkom stvar su nekih prošlih vremena – kada su se,  po svjedočanstvima ribara, kozice koje bi se ulovile u mreži s ribom vraćale natrag u more kao škart roba. Vremena kad su škampi bili redovan obrok u svakom ribarskom domaćinstvu, a lignje se jelo puno češće nego za Badnjak ili Veliki petak. Danas su stvari malo drugačije. Škampi su delicija dostupna samo onima dubljeg džepa, a kozice dosežu cijenu po kilogramu višu od hobotnice.  Riblji je fond Jadrana desetkovan. Istraživanja govore da se na europskom dijelu Sredozemlja trenutno pretjerano izlovljava 93% procijenjenog ribljeg fonda. S druge strane, potrošnja ribe se povećava. Statistike govore da se u Hrvatskoj u odnosu na 2019. godinu potrošnja povećala za gotovo 10%, a slični su trendovi i na razini Europske unije. Kako onda pomiriti dvije naizgled kontradiktorne činjenice – sve manje ribe u moru i sve veću potražnju?  Odgovor bi se mogao kriti u ribljim uzgajalištima, odnosno ribogojilištima.
„Nekako je komplementarno bilo krenuti s uzgojem ribe, pošto smo se obiteljski još od poslijeratnog vremena bavili uzgojem kamenica. Tada nije ni bilo toliko uzgajališta, mogla se postići dobra cijena ribe i eto… Tako smo krenuli“ – priča nam Ivica Glavor, vlasnik ribogojilišta Đido u Malostonskom zaljevu.
„Jedan dan na ribogojilištu počinje jako rano, izlazi se na more, hrani se riba, pregledavaju kavezi… Zapravo sve ovisi o kojem dobu godine se radi, primjerice riba se zimi hrani jednom u četiri dana, dok se u ljetnom periodu hrana daje dva puta dnevno. Zimi je posla manje i cijeli taj period je zapravo priprema za ljetnu sezonu.“ – nastavlja Ivica.
U njegovu uzgajalištu, kao i u većini ostalih, uzgajaju se ovrata i smudut (komarča i lubin). On pripada trećoj generaciji koja se bavi uzgojem morskih vrsta.
Ivica nam u razgovoru odmah demistificira famu oko uzgojne ribe i naglašava da je filozofija poslovanja malih obiteljskih ribogojilišta takva da je na kraju jako teško razlikovati uzgojnu od divlje ribe. Razlog tome je što se jako pazi da prilikom hranjenja sva riba dobije ravnomjernu količinu ribljeg brašna i da se prilikom ulova ona pravilno skladišti i transportira. Tijekom lova, uzgajivači ribu stavljaju u spremnike s ledom. Nakon toga riba se sortira po klasama, pakira u stiroporne kutije, stavlja u led i ukrcava u vozila ne bi li došla do restorana i ribarnica.
Prehrana ribe kritična je točka u akvakulturi općenito jer utječe na troškove proizvodnje, napredovanje ribe u uzgoju te u konačnici na kvalitetu samog proizvoda. Riblja hrana ili riblje brašno formulirano je u skladu s potrebama riba, preporukama nutricionista i uzgajivača. Proizvodi se gotovo isključivo od manjih vrsta pelagičnih riba za kojima je zanemarivo mala potražnja u ljudskoj prehrani. Drugim riječima, riba iz uzgoja također se hrani ribom, ali u izmijenjenoj formi hrane. Na ribogojilištima postoje tri generacije ribe: sitna riba ili mlađ težine do 5 grama koja se postavlja u more u svibnju, pretkonzumna riba kao međustadij i konzumna riba koja je dovoljno narasla da se može loviti, tj. izvaditi iz mora. Da bi mlađ narasla do konzumne veličine potrebno je dvije do tri godine. U jednom kavezu na Ivičinom obiteljskom uzgajalištu ima oko 30.000 riba, a godišnji kapacitet proizvodnje mu je 50 tona. Za usporedbu, jedno veće talijansko ribogojilište proizvede čak šesnaest puta više.
Uzgojna riba manje je privlačna lokalnom stanovništvu, ali vrijedi propitati i habitat divlje ribe. Istraživanja navode da je količina i zastupljenost plastičnog otpada na dnu Jadranskog mora među najvišima u Europi, odmah nakon sjeveroistočnog dijela Sredozemnog i Keltskog mora. Ne tako davno, prije šest godina, Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu proveo je pilot-akciju prikupljanja otpada koji se „lovi“ na koćaricama. Podaci govore kako je gotovo polovica ulova bila plastika, a nakon nje su gotovo podjednako zastupljeni tekstil i metal, potom guma, staklo i obrađeno drvo. Doduše, situacija je puno bolja na istočnoj, hrvatskoj obali Jadrana, čiji podmorski svijet nije toliko ugrožen kao onaj na talijanskoj strani.
Osim podrijetla, uzgojna riba u Malostonskom zaljevu ima još jedan negativan kontekst zbog štete koju ovrata nanosi nasadima školjki, poglavito mušula. Kako nam naš sugovornik kaže, događalo se da se oštete kavezi pa riba pobjegne, ali kako je riječ o ribi koja nije navikla na život u divljini, ona i sama vrlo brzo postane lovina, bilo čovjeka bilo morskih vranaca ili kormorana, kako ih zovu mještani.
Iako se razlikuju po izvoru odakle potječu – i uzgojna i divlja riba imaju istu nutritivnu vrijednost, a za najbolji okus mora biti svježa. Upravo pitanje „je li riba freška“ na tržnici pokreće pitoresknu interakciju između prodavača i kupca, često popraćenu igrokazom utvrđivanja svježine znalačkom analizom izgleda oka ili bojom škrga.

 

 

Uzgred spomenimo da je Vlada Republike Hrvatske definirala akvakulturu kao stratešku granu gospodarstva koja proizvodi nutricionistički visokovrijedne proizvode, koji nadomještaju manjak ponude iz direktnog ulova zbog sve većih restrikcija ribolova. Akvakultura ima i društvenu dimenziju doprinoseći opstanku osjetljivih otočnih i ruralnih zajednica jer omogućava stalno zapošljavanje tijekom cijele godine. Također, akvakultura doprinosi i razvoju pratećih djelatnosti koje pozitivno utječu na zadržavanje radno sposobnog stanovništva na otocima te ujedno pridonosi razvoju turističke ponude.

 

„Škrga mora biti crvena, tekstura mesa mora biti tvrda, a oko ne smije biti upadnuto i mora biti bistro,“ educira nas Ivica i dodaje „nekad se oko ribe zna zamutiti ako je previše leda, no znalac će uvijek znati je li ono mutno od leda ili zbog odstajalosti“.
Možda su jedan od najvećih izazova uzgoja ribe, ako ne i najveći – klimatske promjene. U tijeku je izrada nacionalne strategije o akvakulturi koja kao strateške prioritete postulira povećanje proizvodnosti i otpornosti proizvodnje u akvakulturi na klimatske promjene; jačanje konkurentnosti sektora akvakulture; unaprjeđenje ruralnog i obalnog gospodarstva te poticanje inovacija u akvakulturi.
Tektonski pomaci na globalnim gospodarskim tržištima uslijed pandemije koronavirusa  i rata u Ukrajini svakako daju na važnosti hrani koja je relativno lako dostupna, kojom se smanjuje ovisnost o uvozu i kojom se mogu zadovoljiti nutritivne potrebe ljudi. Smanjenje fonda ribe i pretjerani izlov, kao i povećana potražnja ribe zasigurno će dovesti do daljnjeg razvoja akvakulture i kapitalizirati plavi potencijal Hrvatske.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Sadržaj publikacije isključiva je odgovornost Regionalne razvojne agencije Dubrovačko-neretvanske županije – DUNEA.

Interpretacija kulturne baštine
Mirna Vulin, autorica teksta i kreativnog koncepta
Marko Barišić, ko-autor kretivnog koncepta
Fotografija i audio-vizualna produkcija
Sanja Lidija Kulušić, fotografkinja
Tomislav Dugandžić, snimatelj
Jurica Cindrić, snimatelj

          Photo by Adryan RA on Unsplash

Arhivske fotografije
Sveučilište u Dubrovniku