ISKORIŠTAVANJE PLAVOG POTENCIJALA
Demistifikacija uzgojne ribe
By Mirna Vulin
Četvrtak u dalmatinskom priobalju i na otocima. Sutradan je petak, nemrsni dan, a za ručak mora biti, što drugo doli – riba. Nekoliko pitanja vrti se po glavama ukućana, doduše najčešće onog koji je sutra zadužen za pripremu. Jesu li ribari izašli danas na more? Jesu li se vratili na kraj? Sutra na gradele ili lešo? Valja vidjeti čega ima na placi, što gotovo sigurno donosi i omiljenu razonodu iskusnim kupcima – ustanoviti je li riba freška.
Doduše, nedoumice oko toga koju ribu jesti petkom stvar su nekih prošlih vremena – kada su se, po svjedočanstvima ribara, kozice koje bi se ulovile u mreži s ribom vraćale natrag u more kao škart roba. Vremena kad su škampi bili redovan obrok u svakom ribarskom domaćinstvu, a lignje se jelo puno češće nego za Badnjak ili Veliki petak. Danas su stvari malo drugačije. Škampi su delicija dostupna samo onima dubljeg džepa, a kozice dosežu cijenu po kilogramu višu od hobotnice. Riblji je fond Jadrana desetkovan. Istraživanja govore da se na europskom dijelu Sredozemlja trenutno pretjerano izlovljava 93% procijenjenog ribljeg fonda. S druge strane, potrošnja ribe se povećava. Statistike govore da se u Hrvatskoj u odnosu na 2019. godinu potrošnja povećala za gotovo 10%, a slični su trendovi i na razini Europske unije. Kako onda pomiriti dvije naizgled kontradiktorne činjenice – sve manje ribe u moru i sve veću potražnju? Odgovor bi se mogao kriti u ribljim uzgajalištima, odnosno ribogojilištima.
„Nekako je komplementarno bilo krenuti s uzgojem ribe, pošto smo se obiteljski još od poslijeratnog vremena bavili uzgojem kamenica. Tada nije ni bilo toliko uzgajališta, mogla se postići dobra cijena ribe i eto… Tako smo krenuli“ – priča nam Ivica Glavor, vlasnik ribogojilišta Đido u Malostonskom zaljevu.
„Jedan dan na ribogojilištu počinje jako rano, izlazi se na more, hrani se riba, pregledavaju kavezi… Zapravo sve ovisi o kojem dobu godine se radi, primjerice riba se zimi hrani jednom u četiri dana, dok se u ljetnom periodu hrana daje dva puta dnevno. Zimi je posla manje i cijeli taj period je zapravo priprema za ljetnu sezonu.“ – nastavlja Ivica.
U njegovu uzgajalištu, kao i u većini ostalih, uzgajaju se ovrata i smudut (komarča i lubin). On pripada trećoj generaciji koja se bavi uzgojem morskih vrsta.
Ivica nam u razgovoru odmah demistificira famu oko uzgojne ribe i naglašava da je filozofija poslovanja malih obiteljskih ribogojilišta takva da je na kraju jako teško razlikovati uzgojnu od divlje ribe. Razlog tome je što se jako pazi da prilikom hranjenja sva riba dobije ravnomjernu količinu ribljeg brašna i da se prilikom ulova ona pravilno skladišti i transportira. Tijekom lova, uzgajivači ribu stavljaju u spremnike s ledom. Nakon toga riba se sortira po klasama, pakira u stiroporne kutije, stavlja u led i ukrcava u vozila ne bi li došla do restorana i ribarnica.
Iako se razlikuju po izvoru odakle potječu – i uzgojna i divlja riba imaju istu nutritivnu vrijednost, a za najbolji okus mora biti svježa. Upravo pitanje „je li riba freška“ na tržnici pokreće pitoresknu interakciju između prodavača i kupca, često popraćenu igrokazom utvrđivanja svježine znalačkom analizom izgleda oka ili bojom škrga.
Uzgred spomenimo da je Vlada Republike Hrvatske definirala akvakulturu kao stratešku granu gospodarstva koja proizvodi nutricionistički visokovrijedne proizvode, koji nadomještaju manjak ponude iz direktnog ulova zbog sve većih restrikcija ribolova. Akvakultura ima i društvenu dimenziju doprinoseći opstanku osjetljivih otočnih i ruralnih zajednica jer omogućava stalno zapošljavanje tijekom cijele godine. Također, akvakultura doprinosi i razvoju pratećih djelatnosti koje pozitivno utječu na zadržavanje radno sposobnog stanovništva na otocima te ujedno pridonosi razvoju turističke ponude.